06. 10. 2009.

Karolj Sirmai POSETA MRTVIH

Herve Rotrou
Otkako su umrli, nisam ih još posetio. Jednog snežnog zimskog popodneva odlučio sam da odem do njih.
Prvo sam potražio svog starijeg brata koji je živeo u jednom selu kraj Dunava. Batrgao sam se duž meni potpuno otuđene ulice. Sneg se već topio, mukom sam se probijao kroz duboko lepljivo blato.
Na ulicama nikoga nisam sreo. To me ni najmanje nije iznenadilo, delovalo bi mi neprirodno da sam ijednog čoveka video.
Još nisam zaboravio u kojoj od mnoštva kuća živi moj brat. Niska kapija je bila zatvorena kao i vrata od stana. U kuhinji je sve stajalo na svom starom mestu, sve je bilo blistavo i čisto kao u vreme dok je majka još bila živa. Samo što je bilo hladno, studen je ledila kosti. Moglo se osetiti da se ovde godinama nije grejalo.
Na belim vratima koja su vodila u sobu bila je stara, bela čipkana zavesa. Pogledavši u sobu video sam brata kako hoda gore-dole. Bio je u svom zimskom, debelom, tamnosivom odelu u kojem je umro. Otvorio sam vrata od sobe potpuno prirodno, uobičajno kao i za vreme njegovog života.
- Došao sam kod tebe – rekao sam tiho bez ganutosti, bez užasnutosti zbog smrti, i stao nasred sobe stavivši ruke u džepove.
On je nastavio da tumara tamo-amo, stežući svoju sakatu ruku kao da ga boli. Mene nije ni pogledao.
- Ovde kod tebe je veoma hladno – nastavio sam i nije me bilo briga što ne obraća pažnju na mene. Osećao sam da je to tako prirodno.
Zatim sam razgledao sobu čiji je zemljani pod bio prekriven debelim kokosovim tepihom. Na stolu je stajala obla pepeljara puna opušaka; okrajci popušenih cigareta podsećale su na nervoznu noć pred smrt. Nagnuo sam se nad pepeljaru, ali miris duvana se više nije osećao.
Pored prozora, u pravcu zalaska sunca, stajao je zaklopljen crni klavir. I on je umro, kao što je sve umrlo u ovoj kući.
- Ti ćeš od sada uvek ovde živeti – počeo sam zamišljeno -, i kada ti i poslednji poznanik ode, niko te više neće posetiti.
Želeo sam da ga sažaljevam, a poneo sam se prema njemu tako bezdušno.
- Kažu – nastavio sam -, da si umro. Ja te i sada vidim onakvog kakav si bio poslednjih dana. Nemirno tumaraš po sobi, samo ti je brada sada veća, porasla, kosa ti je tvrda, a u tvojim sumornim crnim očima i sada se na trenutke zaledi obezumljen blesak osuđenika na smrt. Kažu da si umro, ali ja u to ne verujem, osećam da se još uvek boriš sa smrću.
- Ćuti! – izbilo je na ove moje reči naglo iz njega besomučno očajanje. Počeo je rukama kidati kosu koja mu je ostajala u pramenovima među prstima, pesnicama se udarao u prsa koja su odzvanjala mokro kao sunđer natopljen gustom čorbom.
- Ćuti! – urlao je. – Zar ne vidiš da trunem, a ti mi još dolaziš ovamo, ti, ti, koji živiš, ti prokletniče!
Ali ja nisam ustuknuo, ostao sam dalje da stojim. Posmatrao sam brata koji je sada već bio samo spolja čovek, koji još uvek umire, i koji za mene nikada neće umreti, dok sam živ. Stajao sam i nisam mogao krenuti. Odmakao sam se da ne bih morao da dotaknem svojim usnama njegove, iza kojih je već do grla nagomilano raspadanje želelo izbiti.
- Bio sam kod tebe, a sada odlazim – počeo sam polako dok je hodao gore-dole. – Danas me očekuje još jedan veliki put: otići ću i do njih. Ne znam kada ću ponovo doći ovde. Ali doći ću još jednom, makar samo i do tvojih vrata, da svratim do tebe još jednom; da vidim tumaraš li kao nekada davno, ili si se stišao napokon i ti, pa da se u staroj kući više ništa ne miče. Onda ću još jednom stati nasuprot večnog zalaska sunca koje krvavim rumenilom zuri u tamu tvog prozora i izaći ću na vrhovima prstiju.

Prevela sa mađarskog
Angela Pataki
Časopis Trag, Vrbas, decembra 2008.

Nema komentara:

Objavi komentar